Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Nesentimentalni pristup politici
Kulturna politika

Nesentimentalni pristup politici

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Pavković   
nedelja, 28. decembar 2008.

Razgovor sa dr Aleksandrom Pavkovićem, profesorom na Mekvori univerzitetu u Sidneju

Posle niza objavljenih filozofskih radova iz analitičke filozofije i epistemologije, Vi ste se poslednjih godina intenzivno bavili problemima savremene političke filozofije. U Vašoj raspravi „Slobodan Jovanović: jedan nesentimentalni pristup politici,“ koja je prvo objavljena na engleskom (1993), a zatim 1996. i 2008. na srpskom, nastojali ste da ključne političke ideje Slobodana Jovanovića oslobodite nekih stereotipa i da ih izložite u kontekstu savremenih političkih teorija. Osnovno obeležje Jovanovićevog pristupa političkim idejama i savremenim političkim fenomenima (javno mnenje), okarakterisali ste kao “nesentimentalni pristup politici”. Koja su glavna obeležja takvog pristupa i u čemu je njegova relevantnost u razumevanju savremene političke teorije?

Nesentimentalnosti u Jovanovićevom pristupu istraživanju političkih procesa, ličnosti i ideja ogleda se, prvo, u nepristrasnom prikazu i onih ideja i ličnosti za koje očigledno nije imao ličnih simpatija a, drugo, u izbegavanju moraliziranja, odnosno moralizatorskog propovedanja, koje karakteriše veliki deo teorijskih i analitičkih radova o politici kod nas. Drugim rečima, u svojim istraživanjima, Jovanović nije vođen svojim osećanjima – osećanjima simpatije ili čak osećanjima pravednosti – i stoga je izbegavao da daje oduška bilo kakvim osećanjima u svojim radovima. Ironija daje dominantan ton, kako njegovim politikološkim, tako i istoriografskim studijama. Taj ironičan stav, u osnovi je bio okrenut protiv sentimentalnosti i moralizatorske propovedi, kako u politikologiji, tako i u književnoj kritici i istoriografiji. Zbog te sveprisutne ironije, kako u pisanim radovima, tako i u njegovoj konverzaciji, Jovanović nije bio posebno omiljen među srpskim spisateljima. U njegovoj ironičnoj konverzaciji je Miloš Crnjanski našao i zajedljivosti i sitničavosti – koje svakako nije bilo u njegovim politikološkim spisima. Moralizatorska propoved nije, naravno, samo karakteristika nacionalističkih rasprava. I liberali, među kojima je i Slobodanov otac, Vladimir Jovanović, bili su (a i danas su) skloni propovedi – davanju uputstava, na osnovu nekog svog navodno moralnog autoriteta, kako se ponašati i šta činiti. U spisima Slobodana Jovanovića nećete naći takve propovedi, niti bilo kakva uputstva. To je smetalo njegovom ocu, koji je verovao da njegovom sinu i njegovim kolegama, nedostaje čvrstih moralnih i političkih uverenja sa kojima se njegova generacija (kao i mnoge kasnije) silno ponosila. Jedini izuzetak ovome je posthumno objavljeno delo Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera (1964) u kojem, u završnom delu, Jovanović preporučuje Srbima da svoj dinarski karakter prilagode zahtevima modernog vremena i izgrade kulturni obrazac ponašanja koji postoji u drugim nacionalnim grupacijama. Za života, u svojim politikološkim i istoriografskim spisima (za razliku od prigodnih govora i spisa) Jovanović nije davao nikakva uputstva, niti preporuke o tome šta nama (ili drugima) valja činiti: on to nije smatrao zadatkom teoretičara prava i politike.

U svom razmatranju Jovanovićevih pravnih, političkih i istorijskih spisa, Vi ste se ograničili samo na one koji su, po Vašem mišljenju, relevantni za njegovo shvatanje političke teorije. U takvom pristupu, Vi kao ključne teme Jovanovićeve političke misli izdvajate njegovo određenje pojma politike, odnosa savremene države prema pravima pojedinca i problem morala u politici. U čemu bi, po Vašem mišljenju, Jovanovićeva politička teorija mogla biti posebno podsticajna za razumevanje naše savremenosti?

Strogo uzev, Jovanović nije izlagao, niti je nameravao da izlaže neku svoju političku teoriju. On nije nigde sistematski razmatrao politiku kao svojevrsnu dinamiku političkih ideja, političke moći i političkog delanja. Umesto izraza 'politička teorija',1 bolje bi ovde bilo govoriti o političkoj misli, dakle, o Jovanovićevim razmišljanjima o politici. Ova razmišljanja su razasuta u nizu njegovih dela uključujući i monumentalnu istoriju Srbije (koju on nikada nije nazvao tim imenom!). U mojoj knjizi usredsredio sam se samo na dela koja razmatraju političke ideje, ličnosti u politici i političko delovanje, a koja spadaju u područje prava, politikologije i, delimično, sociologije.

Šta nam, dakle, veoma raznolika Jovanovićeva razmišljanja mogu reći o današnjem vremenu? To je pitanje koje poziva na maštovitu spekulaciju kojoj ni on, pa ni ja nisam sklon. Mislim da i dalje možemo dosta da naučimo iz njegovog pristupa i metoda izučavanja politike. Možda se njegov pristup može opisati izrazom iz naše narodne pesme – „Ni po babu, ni po stričevima“ – dakle, nepristrasno. Mislim da taj nauk ima posebnog značaja za liberalno-demokratske teoretičare danas, kada je taj pristup politici preovladao i kod nas i u svetu. Jovanović nije smatrao da je liberalizam jedini ispravan pristup politici, jedina ispravna politička teorija. On je smatrao da je u svom klasičnom obliku, kod DŽona Stjuarta Mila to pristup koji svesno ignoriše kolektivne interese, pogotovo interese države kao celine, ali i klasne interese. Nema sumnje da liberalna teorija danas često pati od istih ovih nedostataka. To se najbolje vidi kod nekih liberalnih teoretičara koji pokušavaju da u liberalnu teoriju uvedu i odbranu kolektivnih, odnosno grupnih interesa. Tako neki liberalni teoretičari koji žele da brane prava i interese nacionalnih ili kulturom određenih grupacija, često ignorišu osnovna prava pojedinaca – i tako, nesvesno, napuštaju liberalno stanovište. Jovanović nije ni pokušavao da prilagodi liberalizam odbrani kolektivnih prava – to, po njegovom misljenju, čine druge političke teorije. Kao što sam u svom radu “Čemu liberalizam? Razmatranja Slobodana Jovanovića” (U Jovičić, M. (prir.), Slobodan Jovanović. Ličnost i delo, 1998) rekao, Jovanović je uvideo da nema razloga da se liberalizam smatra za ispravniju ili bolju teoriju od svih drugih.

U svom posthumnom objavljenom radu Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera, Jovanović je ukazao na žudnju, koja karakteriše mnoge Srbe, za pravednošću. Pravednost, u tim slučajevima, naravno, nije određena pozitivnim zakonom, već osećanjem pravednosti. Ma koliko to osećanje pravednosti može izgledati uzvišeno i plemenito (i svi koji ga imaju tako ga i vide), ono često ima iracionalne izvore i navodi na radnje koje su štetne po onoga koji ih vrši. U političkom diskursu o problemu Kosova u našoj publicistici i medijima, može se lako uočiti upravo ova žudnja za pravednošću, koja može da vodi, a često i vodi štetnim posledicama. Pored toga, ta žudnja za pravednošću gotovo uvek ignoriše interese onih drugih – onih koji se smatraju nepravednim – i tako služi za uvođenje i opravdavanje određene vrste političkog slepila. Opšti obrazac takvog pravedničkog razmatranja može se rezimirati ovako: “Pravda je na strani Srbije: Kosovo pripada Srbiji. Stoga, Albanci na Kosovu moraju da ostanu u Srbiji, bez obzira na posledice ”. Interesi Albanaca na Kosovu kao i interesi Srba u Srbiji su ovde u potpunosti ignorisani. Jovanović je ovakav pravednički način političkog razmišljanja smatrao štetnim, zato što vodi dugoročno štetnim posledicama i zato što ignoriše interese raznih pojedinaca i grupa.

Čini se da neka politička razmišljanja Slobodana Jovanovića o važnosti države i njenom odnosu prema pojedincu postaju relevantna i za razumevanje globalnih političkih problema, naročito onih s kojima se danas suočavaju zastupnici savremene neoliberalne političke teorije.

Za svaku doslednu liberalno-demokratsku političku teoriju, državna vlast, njena priroda i njen opseg, predstavlja ozbiljan teorijski problem. Po teorijama ovakve vrste, država postoji radi pojedinca – ona pojedincu treba da služi i da mu se, u izvesnom smislu, pokorava. Država bi trebalo, dakle, da sledi grupno izraženu volju pojedinaca. Kao što je Jovanović to uočio, ne samo da moderna država ne sledi uvek grupno izraženu volju pojedinaca, već ona ne služi SAMO interesima pojedinaca. On smatra da država ima svoje sopstvene interese koji mogu biti suprotni interesima pojedinaca, pa čak i većini pojedinaca, građana, u toj državi. On, ne samo da uviđa takva odstupanja, već ih smatra normalnim, a ne greškama koje treba ispraviti.

Odgovor ekonomski najrazvijenijih država SAD-a i Britanije na sadašnju finansijsku i ekonomsku krizu potvrđuje, mislim, da je Jovanović bio u pravu. Opravdavajući državnu intervenciju – kojima po prvi put ove države, snagom zakona, delimično nacionalizuju vodeće banke – vlade SAD, Britanije i drugih zemalja pozivale su se na navodne interese celokupnog stanovništva da se očuva postojeći finansijski sistem u tim državama. Uopšte nije utvrđeno da takav interes postoji. Naime, veći deo stanovništva koji nema akcije ovih banaka ili u njima nema uloga mogao bi da bude 'opslužen' i u nekom drugom finansijskom sistemu u kojem te banke uopšte ne postoje. Naprotiv, izgleda verovatnije da bi neki drugi, mnogo transparentniji i pravedniji finansijski sistem bolje opsluživao interese većine pojedinaca u tim država. Ovaj postojeći sistem je, očigledno, najbolje opsluživao one koji su imali raspoloživa finansijska sredstva i koji su težili brzoj zaradi korišćenjem složenih i teško razumljivih finansijskih instrumenata. Takvih pojedinaca je veoma malo. Pored njih, ovaj finansijski sistem je bio od koristi državama koje su mogle da se, koristeći taj izgrađeni sistem pozajmice i kredita, gotovo neograničeno zadužuju i da tako finansiraju i ratove i postojeće sisteme socijalne zaštite. Izgleda verovatnije da je bilo u interesu samih tih država, a i političkih i finansijskih elita koje ih vode, da se očuva ovaj finansijski sistem koji je služio njihovim interesima. Državni interes je, u tim državama, mislim, očigledno prevladao interes pojedinaca, građana. Vlast i interes države se, u ovom slučaju, kao i u mnogim drugim, jasno pokazuje jačim i važnijim od interesa pojedinaca. Liberalno-demokratske teorije, kao što je Jovanović to davno uočio, imaju znatnih poteškoća u pokušaju da objasne i opravdaju radnje državne vlasti koja ne služi interesima većine pojedinca, ali služi interesima same države i elitama koje je kontrolišu.

U iscrpnim razmatranjima istorije i savremenih problema secesije, u knjizi Stvaranje novih država: teorija i praksa otcepljenja (2008), Vi ste izneli dve konstatatacije: da je posle Drugog svetskog rata došlo do bitnih promena u međunarodnom pravu po pitanju opravdanja prava na samoopredeljenje, i da među najpoznatijim političkim teoretičarima secesije ne postoji slaganje oko kriterijuma po kojima je neko otcepljenje opravdano, a drugo nije. Gde Vi vidite glavna razmimoilaženja teoretičara secesije, i koji bi kriterijumi, po Vašem mišljenju, mogli da se smatraju relevantnim?

Teorijski sporovi o problemima secesije

Poglavlje o otcepljenju u pravnoj praksi i teoriji u ovoj knjizi napisao je moj kolega, profesor prava, Petar Radan. Opšteprihvaćeno je mišljenje da se nizom rezolucija Ujedinjenih Nacija od 1960, pa do danas, u međunaradno pravo uvodi i utvrđuje zakonsko pravo na samoopredeljenje. I dalje je veoma sporno da li – i do koje mere – to pravo uključuje i pravo na otcepljenje (secesiju) ili je to pravo ograničeno samo na prekomorske kolonije, dakle, na one teritorije koje su odvojene od matične države „dubokom slanom vodom“. Niz teoretičara prava, smatraju da je veoma mali broj slučajeva, na primer, slučaj Bangladeša 1971. ili Eritreje 1993, u kojima je došlo do otcepljenja od matične države. Shodno tome, slučajevi otcepljenja ne spadaju pod opšte pravo samoopredeljenja, već su izuzeci. Svi ostali slučajevi, kao što su slučajevi bivših jugoslovenskih i sovjetskih republika, smatraju se slučajevima raspada država ili dogovoru o podelama država, a ne otcepljenja. U našoj knjizi zastupamo mišljenje da je svako stvaranje nove države, od države koja je ranije postojala, slučaj otcepljenja. Po ovom stanovištu, i dekolonizacija – stvaranje novih država od kolonija koje su bile pod suverenitetom metropole – jeste oblik otcepljenja. Iako je to možda jedan oblik otcepljenja, dekolonizacija nije ni u pravnom, ni u političkom smislu identična otcepljenju od teritorije matične države.

Petar Radan smatra – i za to pruža dokaze u knjizi – da neke od pravnih instrumenata Ujedinjenih Nacija, naročito rezolucija o prijateljskim odnosima među državama iz 1970, uvodi implicitno pravo na otcepljenje pod ograničenim uslovima: pravo na otcepljenje se javlja u slučaju sistematske diskriminacije u matičnoj državi one grupacije koja to pravo stiče upravo zato što je izložena sistematskoj diskriminaciji koja joj, u matičnoj državi, onemogućava pristup državnoj vlasti. Takvo shvatanje implicitnog prava na otcepljenje u međunarodnom pravu je i dalje predmet spora.

Filozofske i politikološke kontroverze o secesiji

Za razliku od pravnih sporova oko zakonskog prava na otcepljenje, spor među normativnim teoretičarima secesije – dakle, filosofima i teoretičarima politike – vodi se oko izvora, odnosno, osnove mogućeg političkog ili moralnog prava na otcepljenje. Jedni smatraju da je izvor ovog prava na otcepljenje u pravu na izbor svakog pojedinica i grupe kojoj će političkoj organizaciji odnosno asocijaciji on ili ona da pripada. Dakle, pojedinac bira u koju će državu da se „učlani“ – a u liberalno-demokratskoj teoriji taj izbor treba da bude slobodan. Stoga, teoritorijalno koncentrisane grupacije pojedinaca imaju pravo da izaberu novu državu otcepljenjem od stare. Drugi, pak, smatraju da pojedinici nemaju nikakav izbor države, već imaju pravo da im država obezbedi osnovnu zaštitu njihovih ljudskih i političkih prava. Ako država to ne uspe i ako sama država sistematski krši prava koje treba da štiti, onda ta grupacija ima pravo da se otcepi – otcepljenje je tako lek za nanetu nepravdu ili štetu. To su, dakle. remedijalne teorije. Pored njih, ima teoretičara koji zastupaju pravo svake nacionalne grupe da se otcepi pod određenim uslovima – to su nacionalističke teorije otcepljenja. U našoj knjizi, pokušavam da pokazem da ovaj opšti pristup – traženja prava na otcepljenje – ne pomaže razmatranju opravdanja otcepljenja. Umesto da tražimo pravo na otcepljenje, trebalo bi da tražimo načina da se šteta koje otcepljenje nanosi svim stranama što više smanji: trebalo bi, po mom mišljenju, da težimo da otcepljenje normalizujemo tako što ga učinimo bezopasnim. To je, naravno, veoma teško u sadašnjem svetu, ali i pored toga, mislim da nam ovakvo stanovište daje normativne osnove za procenjivanje opravdanosti otcepljenja.

Posebna pažnja u Vašoj raspravi posvećena je secesiji jugoslovenskih republika. Posmatrajući taj proces sa stanovišta modernih teorija secesije, kako biste Vi ocenili jugoslovenski slučaj?

Rekurzivne secesije

Slučaj jugoslovenskih republika sam detaljnije razmatrao u članku objavljenom 2000. godine na engleskom jeziku, a kod nas prevedenom i nedavno objavljenom u Novoj srpskoj političkoj misli 2. Mislim da postojeće normativne teorije secesije (osim nekih nacionalističkih) ne mogu da opravdaju nijedan slučaj otcepljenja u bivšoj Jugoslaviji, upravo zato što je, gotovo u svim slučajevima, (osim u Makedoniji) korišćena sila i zato što nije dosledno sleđen demokratsko-liberalan postupak secesije. Savremene akademske teorije – pa ni one nacionalističke – ne opravdavaju upotrebu sile u svrhe postizanja secesije. U svim ovim slučajevima secesije u jugoslovenskim republikama, secesionisti su tvrdili da silu koriste samo u svrhe samoodbrane od agresivne matične države ili manjina u svojoj novoj državi. To jeste na izvestan način tačno – ali ono što su te nove države branile, bila je isključiva politička i vojna kontrola nad svojom teritorijom. Prema tome, te nove države su branile svoju kontrolu nad teritorijom, odnosno svoju secesiju, od onih koji su tu secesiju, navodno, ugrožavali. Prema tome, te nove državne vlasti su koristile silu u svrhu postizanja secesije. U takvim situacijama, nemoguće je primeniti liberalno-demokratske, pa i nacionalističke teorije koje isključuju upotrebu sile u svrhe postizanje secesije.

Neke nacionalističke teorije ne razmatraju pitanje metoda postizanje secesije, već jednostavno tvrde da svaka nacionalna grupa ima, ako joj to okolnosti dozvole, pravo na secesiju, bez obzira na metode ili saglasnost matične države. Te teorije nisu sasvim dosledne, jer pokušavaju da se predstave kao liberalno-nacionalističke teorije, kao teorije koje kombinuju liberalizam sa nacionalizmom. Liberalizam isključuje upotrebu sile, i stoga, ukoliko takva teorija opravdava nasilnu secesiju, to nije liberalno-nacionalistička teorija, već čisto nacionalistička teorija. Nacionalističke teorije nisu ni od kakve koristi pri razmatranju rekurzivnih secesija kao što su secesije Kosova, Republike Srpske Krajine, Republike Srpske i drugih. Naime, takve teorije samo kažu da svaka nacionalna grupa ima prava na secesiju, otcepljenje, a ne kažu kako treba da se razreši sukob kada dve ili više nacionalnih grupa žive na istoj teritoriji. U izvesnom smislu, nacionalističke teorije, kao i nacionalizam uopšte, slepe su za probleme normativnog, principijelnog razrešavanja sukoba oko zajedničke teritorije više nacionalnih grupa.

SAD i EU nemaju stabilno i dugoročno rešenje kosovskog problema

Ipak, kada su u pitanju pravna i moralna načela, čini se da je najproblematičniji odnos međunarodne zajednice bio prema Srbiji. Da li se slažete s takvim shvatanjima?

„Međunarodna zajednica“ je kovanica koja ima veoma različite denotacije, već prema raznim situacijama. Mislim da je ta dihotomija „međunarodna zajednica“/Srbija propagandnog karaktera, koja sama po sebi nema utemeljenja u politikološkom izučavanju tih problema. Ovde se pod „međunarodnom zajednicom“ podrazumevaju SAD i veći broj članova Evoropske Unije, ali ne i većina ili sve članice Ujedinjenih nacija. Nema potrebe, dakle, ovde govoriti o međunarodnoj zajednici.

SAD i Evropska unija će, naravno, tvrditi da je njihov stav po pitanju otcepljenja Kosova vođen nekim normativnim principima. Ali sve vlade tvrde da se one vode takvim principima u svojoj spoljnoj politici, pogotovo posle Drugog svetskog rata. Dakle, to nije ništa novo. Isto tako, nije ništa novo da postoje osnovane sumnje da se SAD pa i Evropska unija u svojoj međunarodnoj politici uvek vode takvim normativnim principima. Njihove vlade ili administracije se uglavnom vode onim što one smatraju svojim interesima. Njima se čini da je u njihovom interesu da se ovaj problem sukoba kosovskih Albanaca i države Srbije, rešava stvaranjem nezavisnog Kosova, i čini mi se da je tu pozivanje na principe, norme i načela samo deklarativnog karaktera. Pitanje je da li to je stvarno u interesu ovih velikih sila da se ovaj problem tako reši. Mislim da se može reći da takvo rešenje kratkoročno oslobađa SAD, a delimično i Evropsku uniju nekih obaveza i odgovornosti u vezi sa sukobom. Ali to ne izgleda kao stabilno dugoročno rešenje problema. Takvom rešenju ove sile možda uopšte i ne teže, bez obzira šta njihovi zvaničnici o tome kažu.

Mislim da je u tom pogledu problematičniji stav vlade Srbije, kao i jednog dela stanovništva u Srbiji – naime, uopšte nije jasno koji interesi vode vladu Srbije u stavu koji sada ima u pogledu nezavisnosti Kosova. Da li je u interesu Srbije da dva miliona Albanaca koji nikako ne žele da budu građani Srbije, to ponovo postanu?

Moguće razrešenje secesionističkih sukoba u liberalno-demokratskom okviru

Šta je neophodno učiniti da bi se umanjili negativni efekti nasilne secesije Kosova?

Parcijalna rešenja serije otcepljenja u bivšoj Jugoslaviji nisu dovela do stvaranja stabilne političke situacije na ovom području. U nizu radova i intervjua, ukazivao sam, od početka ovog sukoba, da je sve pokušaje otcepljenja i secesionističke pokrete trebalo razmatrati, u okviru efektivnih međunarodnih institucija, prvenstveno Ujedinjenih nacija, u isto vreme i u istom normativnom okviru prava na samoopredeljenje. Razrešenje secesionističkih sukoba trebalo je tražiti u liberalno-demokratskom okviru, korišćenjem niza referenduma, prvo na područjima republika, zatim u pokrajinama, regionima i opštinama, a ako je potrebno i na još užim područjima. U skladu sa liberalno-demokratskim načelima, trebalo je dozvoliti svim grupacijama, ma koliko da su male, da se slobodno, informisano, i na isti način opredele u kojoj će državi živeti. Ovakvi referendumi su korišćeni pri utvrđivanju granica novog kantona Jure u Švajcarskoj sedamdesetih godina prošlog veka. To bi, na našem prostoru, zahtevalo sistematski politički i tehnički angažman Ujedinjenih nacija i njenih tela, ali bi koštalo mnogo manje i sredstava i života, nego što su koštale raznovrsne operacije raznih međunarodnih organizacija na ovom području do danas. Rezultat ovakvih opredeljivanja dao bi prilično različitu mapu ovog područja od one koja sada postoji, ali je mnogo verovatnije da bi to bila stabilnija mapa nego ova sada. Mislim da bi se jedino na ovakav način došlo do načelno odbranjivog rešenja svih ovih, pa i kosovskog sukoba. Sva rešenja koja se sada nude su i dalje parcijalna i neprincipijelna i, verovatno, neće voditi trajnom otklanjanju niti uzroka, niti posledica sukoba.

Nove države utemeljene na političkim principima 19. veka

Razlozi zašto se od samog početka sukoba odbijala ovakva vrsta principijelnog rešenja su raznovrsni. Ovakva vrsta rešenja nije bila u interesu ne samo velikih sila – SAD i drugih aktera u ovoj krizi – već ni u interesu novih država u regionu. Teško je zamisliti da bi ijedna država u regionu dozvolila da se pod pokriviteljstvom efektivne međunarodne organizacije organizuje referendum samoopredeljenja manjih jedinica – pokrajina, regiona ili opština – na teritoriju koju su te nove države tražile (i dobile). Sve ove nove države su stvorene ne na liberalno-demokratskim načelima, nego na načelima devetnaestovekovnog nacionalizma – „jedna nacija, jedna država“ – načelima koja poriču pravo na samoopredeljenje svima, osim dominantne nacije na toj teritoriji. Ovakva načela nužno izazivaju nasilne sukobe, jer dozvoljavaju i opravdavaju upotrebu sile.

Kakva je moguća uloga Međunarodnog suda pravde u rešenju postojećeg sukoba? Iako mišljenje ovog suda nije obavezujuće, da li ono, ipak, ako je pozitivno, može uticati na usporavanje procesa priznavanja Kosova i njegovog uključivanja u međunarodne institucije?

Veoma je teško predvideti kakav će efekat imati ovakva presuda. Nema sumnje da, ako Sud smatra da je proglašenje nezavisnosti pravno zasnovano, ili ako on odbije da izjasni o pravnoj zasnovanosti (na primer, kao nešto što je van njegove jurisdikcije), to će povećati broj zemalja koje će priznati nezavisnost Kosova. I nema sumnje da bi proglašenje nezakonitosti ovog proglašenja smanjio broj takvih država. Ali, nijedan od tih ishoda neće promeniti situaciju na Kosovu u nekom bitnom smislu. SAD i Evropske države koje su priznale nezavisnost neće to priznanje povući i zahtevati od Kosova da se „vrati“ u Srbiju. Bez obzira na presudu, SAD i Evropska unija će dalje vršiti pritisak na Srbiju da, na razne načine i prećutno, tu nezavisnost prizna. Možda će, u jednom trenutku, biti i u interesu i vlasti i stanovništva u Srbiji da na neki način i priznaju postojanje nezavisnih vlasti u Prištini. To je teško predvideti, zato što je teško predvideti kako će se međunarodna situacija razvijati u uslovima ovakve duboke finansijske i ekonomske krize. Mislim da će drugi činioci, a ne presuda Međunarodnog suda, mnogo više uticati na dalji razvoj situacije u pogledu Kosova.

Spor oko jednog pisma

Na kraju bismo Vas upitali o okolnostima pod kojima je došlo do spora oko jednog vašeg pisma, upućenog beogradskom piscu Dragoslavu Mihailoviću. Spor se vodio oko toga da li Milovan Đilas, kao jedan od najviših funkcionera komunističke vlasti u Jugoslaviji uopšte mogao, nedge krajem '40-ih, da traži od Vašeg pokojnog oca, pshijatra, da vrše eksperimente na nevinim ljudima, da bi se ustanovilo da li metode mučenja, koje je koristio Staljin, mogu i kod nas imati traženi efekat – lažna priznanja na nameštenim suđenjima za izdaju. U odbranu Đilasa pisala je uvodnik i tadašnji glavni urednik „Politike” gospođa Smailović, a o tome je pisao i Milinko Đorđević u našem listu, u članku “Perom i revolverom” (koji je“Politika” svojevremeno odbila da objavi).

Moj otac se celog života strašno plašio UDBE, iako je od 1952. živeo u SAD. Odbijao je bilo šta da napiše i objavi o svojim razgovorima sa Milovanom Đilasom, a tvrdio je da je imao duže razgovore sa Đilasom nego što je sam Đilas imao sa Staljinom. On mi je govorio da je od njega i profesora Vulića traženo da otkriju koje metode mučenja Staljin koristi da bi izvukao lažna priznanja od ispravnih i poštenih komunista i kada su mu tih dvoje psihijatara, na osnovu intervjua sa stranim psihijatrima, pred sakupljenim zvaničnicima, opisali te metode, onda je Đilas od njih tražio da ih primene na ispravnim i nevinim političkim kadrovima. Taj predlog je, po priči moga oca, odlučno odbio Ranković, rekavši “Mi to Đido ne radimo”. Ne znam, i ne mogu znati da li je ova priča moga oca istinita. Priču sam ispričao g. Mihajloviću u nadi da će on ili neko drugi moći više o tome da kaže, odnosno, da potvrdi ili opovrgne ovu priču. Dakle, moja namera je bila da se obelodanjivanjem ove priče, pomogne utvrđivanje istine oko uloge Đilasa u zloostavljanju političkih zatvorenika u vreme dok je on bio na vlasti. Nisam nigde tvrdio da je ta priča istinita, osim moga oca niko je nije potvrdio.

Meni se ipak činilo malo verovatnim da je moj otac izmislio to da je Đilas hteo da vrši ovakve eksperimente nad nevinim ljudima. U vreme kada mi je otac tu priču ispričao, ''70-tih godina prošlog veka, Đilas je bio najpoznatiji protivnik komunizma, čovek koji je navodno shvatio istinu liberalizma i neistinu komunizma. Nije bilo apsolutno ni od kakve koristi o njemu izmišljati tako neverovatnu priču, čak ni za privatnu upotrebu. Naravno, to ne znači da je priča istinita, već samo da nije jasno zašto bi bila izmišljena.

Moj otac nije ispoljavao nikakvu mržnju prema Đilasu već je, u psihoanalitičkoj tradiciji, smatrao da on pokazuje psihopatološke simptome, dakle simptome bolesti koja je izlečiva. Veoma mi je žao što se ova priča tumačila kao lični i politički motivisan napad na Đilasa i kao povod da se on brani od njegovih, navodnih neprijatelja. Kada sam pisao g. Mihailoviću, nisam uopšte mogao da predvidim da će ova priča moći biti tako tumačena i moja je greška što nisam tu mogućnost otklonio. Naime, nije mi padalo na pamet da bi se jedna, istina površna i nedovoljno profesionalna dijagnoza (moj otac nije imao prilike da o tim simptomima ikada razgovara sa Đilasom), mogla protumačiti kao politički motivisan napad na jednu preminulu osobu. I žao mi je što se do sada nije moglo naći nikakvih pouzdanih indikacija da li je ova priča istinita ili ne. Do takvih podataka ćemo možda ipak jednog dana doći.

(Razgovor vodio Marinko Lolić)

 

Aleksandar (Saša) Pavković, završio je klasični smer gimnazije i godinu dana Filozofskog fakulteta u Beogradu, pre nego što je otišao na Jel (Yale) univerzitet, a kasnije na Univerzitet u Oksfordu (Oxford), gde je završio postdiplomske studije iz filozofije. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu je doktorirao i predavao epistemologiju i teoriju značenja do 1985, kada odlazi na Univerzitet u Melburnu. Od 1987. predaje prvo srpske, a kasnije evropske studije i političke nauke na Makvori (Macquarie) univerzitetu u Sidneju. Sada je gostujući profesor na Univerzitetu u Makau, Kina.

Autor je monografija: Razlozi za sumnju: ogledi iz skepticizma (Beograd, 1988), Slobodan Jovanović: un unsentimental approach to politics (New York, 1993), The Fragmentation of Yugoslavia (London, 1997 i 2000), Creating New States: Theory and Practice of Secession (sa Petrom Radanom, Aldershot, 2007).

Priredio je više zbirki ogleda, među kojima su: Svest i saznanje (Beograd,1981), Yugoslav Philosophy: the Analytic Approach (Dorderecht, 1988), Nationalism and Postcommunism (Aldershot, 1995), Identity, Self-Determination and Secession (sa Igorom Primorcem, Aldershot, 2008). Objavio je oglede o filozofiji Loka i Hjuma, utopiji Tomasa Mora, srpskoj nacionalnoj ideji, jugoslavizmu, i supranacionalnom evropskom identitetu, ideologijama nacionalnog oslobođenja i terorizma. Sada istražuje procese otcepljenja, posebno upotrebu nasilja u te svrhe.


1 Naslov prvog srpskog izdanja autorove knjige glasi: Politička teorija slobodana Jovanovića – Jedan nesentimentalni pristup politici, prevela Ema Časar, izdavač Institut za političke studije, Beograd, 1996. Naslov originala; Slobodan Jovanović: An Unsentimental Approach to Politics, New York: East European Monographs, Columbia University Press, 1993. [^]
2 Aleksandar Pavković, Šta otcepljenje može da pruži? – Nova srpska politička misao vol. XII, no. 1-4. str. 145-167. Kako opravdati otcepljenje? – Književni list, br. 54. 1. februar 2007. godine, str. 1-3.[^]